Kolumne

Izmanipulirani, otuđeni, i usamljeni hakeri, junaci Cyberpank djela, samo povećavaju frustraciju kreiranu čitanjem mračnih vizija skore budućnosti. Očito osim zabaviti, Cyberpunk literatura  pokušava svoje čitatelje pokrenuti na akciju i razmišljanje. Literarni uspjeh i kulturni utjecaj seminalnog romana Neuromancer svjedoči da Cyberpunk ima mnogo veći doseg od puke zabave. Neuromancer (tiskan 1982.) pobrao je sve prestižne nagrade iz žanra znanstvene fantastike i časopis Time 2005. stavio ga je na listu sto najboljih knjiga na engleskom govornom području publiciranih nakon 1923.

Neuromancer nam je donio termin Cyberspace koji je danas sinonim za World Wide Web, i po reakcijama nekih, dao smisao života aspirantima na subkulturu hakera.

Richter 10, roman koji nosi potpise dva poznata pisca znanstvene fantastike, Arthura C. Clarkea i Mikea McQuaya, ne spada u Cyberpank jer njeni protagonisti nisu hakeri, nego geolozi koji pokušavaju stati na kraj zemljotresima jednom zauvijek. Osim te razlike, bliska budućnost opisana u romanu Richter 10 nije nimalo privlačnija od one u Neuromanceru: korporacije (kineske) vladaju svijetom i biraju predsjednika SAD-a u naizgled demokratičnom procesu. Javnost, previše komirana realnošću, provodi sretnije trenutke u virtualnim svjetovima. S čipom u glavi teško je razlikovati realnost od sna.

To je pitanje koje i filmska trilogija Matrix pokušava dotaknuti: kako prepoznati virtualni svijet od pravoga? Uzeti plavu ili crvenu pilulu? Film braće Wachowski moderna je interpretacija mislenih eksperimenata Platona i Descartesa na tu temu: jesu nam osjetila dovoljno oštra i imamo li dovoljno informacija kako bismo prepoznali da je svijet oko nas iluzija, samo neslana šala vraga?

Za moderne filozofe pitanje virtualnih svijetova nije samo retoričko. Pod uvjetom da preživimo tehnološki rast naše civilizacije, za očekivati je da će virtualni svjetovi nadbrojiti pravi svijet i lako je moguće da će oni imati veću populaciju od pravog. Kako onda definirati realnost u takvim svjetovima, nego kao informacijski uzorak dugačkih nizova nula i jedinica.

Za ljude (znanstvenike) koji žive u budućnosti, znanstvena fantastika producira znanstvene činjenice koje već možemo nazrijeti na horizontu. Prije pet godina Floridsko Sveučilište (University of Florida) uzgojilo je mozak u petrijevoj posudi ili tegli. Neuroni uzgajanog mozga bili su ekstrahirani od mozga štakora. Strpljenje, zalijevanje, lijepe riječi i malo crne magije s elektrodama i kemijom kreirali su nešto (računalo, ako vam je lakše zamišljati ovu spodobu) sposobno pilotirati simulatorom mlaznjaka F-22. Mozak, kao i svaki početnik, trebao je malo vremena dok nije naučio pravilno letjeti i ne zabijati se u prepreke i zemlju. Ono što je zanimljivo jest da mozak poznaje samo realnost virtualnog svijeta F-22 simulatora, i da ovaj eksperiment podržava tezu izloženu u kratkoj priči Mozak u staklenci (eng: Brain in vat) Johna Pollocka, o ludim znanstvenicima i njihovoj bolesnoj želji da zavladaju svijetom.

Ideja o mozgu u staklenci mogla je biti neprivlačna Amerikancima prije desetak ili nešto godina, ali skori razvoj dogadjaja u ovoj zemlji natjera svakoga da barem jednom poželi teleportirati se negdje daleko odavde, u neki tropski raj oslobođen od bankara, političara i poslovnih ljudi.

Svi smo imali velika očekivanja od Baracka Obame. Njegova pojava na televiziji bila je dovoljna, kažu, da se gledateljima spusti tlak. Njegova inteligencija i šarm bili su veliki kontrast nakon gluposti njegova prethodnika. S mnogo nestrpljenja očekivali smo 2009. godinu. Tehnologija čiste energije trebala nas je odviknuti bolesne ovisnosti od nafte, kreirati tako potrebne poslove, pokrenuti inovaciju i oživjeti privredu. Ne znam kada sam točno prvi put posumnjao u iskrenost predsjednika Obame. Bit će kad je Steven Chu, fizičar, nobelovac i Obamin guru za borbu protiv globalnog zatopljenja, prošloga svibnja predložio da se svi krovovi i ceste ofarbaju u bijelo kao mjera koja bi trebala usporiti globalno zatopljenje atmosfere.

Sjajna retorika novog predsjednika u ovih godinu dana bila je na žalost bez pokrića. Ne bih htio ubiti zadnju nadu polarnim medvjedima, ali čini mi se da radimo s jednim demagogom koji nastavlja nesretne tradicije lude iz Teksasa: ratovi eskaliraju, Amerikanci se i dalje špijuniraju, zatvor Guantanamo nije bio zatvoren, novinarima se prijeti legalnim sankcijama ako ne odaju svoje izvore informacija, tajni dogovori u ime zaštite nacionalnih interesa rade se iza zatvorenih vrata, reforma zdravstva na rubu je propasti, a globalno zatopljenje postaje poslovnom prilikom za američke korporacije.

Nesigurna budućnost natjerala je, naravno, one koji si to mogu priuštiti, da krenu u potragu za sretnijim mjestima. Jedno od njih je i Second Life (Drugi život), virtualni svijet gdje ljudi mogu dati oduška svojim željama i mašti.

Sudeći po nedavnom članku u New York Timesu, virtualnim svijetovima u Americi raste popularnosti. Second Life postaje pravi rival jeftinim destinacijama kao što je Meksiko. Primitivna sučelja, miš i tastatura, za komunikaciju s računalom neće nikad dočarati hodanje po nekoj meksičkoj plaži. Intenzivno buljenje u monitor također ne može nikoga prevariti i uvjeriti da razlika između avatara i ljudi ne postoji. Svejedno, ograničenja realnog svijeta samo su usputna iritacija za ljubitelje Second Lifea. Jer, ne treba otići u Meksiko da biste vidjeli Meksiko. Second Life obiluje popularnim destinacijama iz Meksika, a povrh toga ima bolju razmjenu za američki dolar.

Za jedan US dolar dobije se trenutačno 250 Linden dolara, što može priuštiti Amerikancima kojekakav digitalni luksuz u Second Lifeu. Oko 16 milijuna Amerikanaca posjeti Meksiko svake godine. Broj godišnjih posjetitelja u Second Lifeu procjenjuje se na malo više od milijun mjesečno, što iznosi oko 12 milijuna posjetitelja godišnje. Nimalo loše za jedan svijet iz mašte.

Članak New York Timesa otkriva da posjetitelji virtualnih svjetova upražnjavaju iste navike kao i u pravom. Kupuju i prodaju, zanima ih moda, izlasci, spojevi, putovanja, TV, i žele biti zapaženi. Ljudi si mogu dopustiti rastrošnost u Second Lifeu, što objašnjava zašto ekonomija u njemu bilježi porast dok je u pravom svijetu u slobodnom padu.

Ideja da možemo biti sretni i neopterećeni problemima pravoga svijeta zarazna je. Roman Richter 10 predviđa da se na početku nećemo znati nositi s tehnologijom koja briše granicu između realnosti i svijeta mašte. Nalik na nekad opijumske radnje u kojima su patroni razvijali pogubnu ovisnost na drogu, virtualni svjetovi mamit će nas svojom odsutnošću problema i obveza. To se vjerojatno već i počelo događati, jer činjenica je kako je popularnost virtualnih svjetova naglo narasla dok SAD prolazi kroz veliku ekonomsku krizu.

Richter 10 doduše predviđa da ćemo u kasnijoj fazi ukrotiti ovu tehnologiju i početi je koristiti u edukacijske svrhe. Zanimljivo je da u djelima znanstvene fantastike nalazim optimizam za budućnost. Svakako se nadam da će na kraju ove godine, koju su svi htjeli zaboraviti prije nego što je i počela, Amerikanci naći malo vremena za sređivanje stvari u realnom svijetu, prije nego se izgube u svojoj mašti. Možemo otići u smjeru Matrixa ili neke ljepše vizije budućnosti. Sve ovisi o nama. Krajnje je vrijeme da se Amerikanci (od krvi i mesa) podsjete predsjednika da megakorporacije nisu njegovi poslodavci.